Biciklom iz Varaždina u Međugorje

Ljeta gospodnjeg 2011., spontanim kreativnim činom odlučio sam svoju strast za preskakivanjem kamenja iznad oblaka spustiti koju milju niže, na ljepljive gume vrućih cesta  lijepe i lipe naše.

13.06. nabacao sam 30-ak kg u bisage svojega perpetue – mobilea i  u ranim jutarnjim satima prije predviđenog polaska – zaspao! Moj nesuđeni suputnik je za to vrijeme već popušio dnevnu dozu cigareta, pokvario bicikl i prebolio nekoliko srčanih udara. Kada smo sve to fino popravili i medikamentima tj. „jednom kratkom“ uredili, dodali smo nešto zraka u gume i napustili Varaždin u smjeru metropole. Prvi sat vožnje zbog težine bisaga nalikovao je vožnji Charlie Chaplina nakon subotnje noći a nakon boljeg upoznavanja gravitacije postao sam pravi triatlonac – trčao sam sjedeći, preskakivao ježeve i kupao se u znoju.

Sponzori (čitaj Marko i Borna) su me iznenadili, među ostalim i fantastičnim gumama te sam već nakon  nekoliko minuta (hm..) klačipedaliranja uletio u zagrebačku Ilicu. Moju zbunjenu facu prepoznao je jedan biciklistički „vuk“ te mi za pivu i rispekt pomogao izaći iz kišnog Zagreba na staru cestu koja će me idućih dana voditi prema crvenoj zemlji. Zaobišao sam Karlovac, ušatorio se pored rijeke Kupe, zakuhao talianete i fino se ušuškao.

Jamnice pod Kupom 

Jutro sam proveo gledajući kišne kapi kako se utapaju u magli iznad Kupe sve dok podne nebeskoj kapi nije diglo rolete što je svakako bio znak za pokret. U potrazi za prečacima kroz nevjerovatna kromanjonska Karlovačka sela potvrdio sam si po ne znam koji puta onu staru: „prečica je najdulji put!“ Brdovite šume i kriza drugog dana učinile su mog „supatnika“ odlučnog da se ukrca na prvi vlak i vrati na početak svog putovanja.

Iznenađujućom brzinom krećem se Starom Karlovačkom (u 1,5h 50-ak km) i uskoro razgledavam slapove Rastoka. Šator pod imenom „višak opreme“ je otišao sa kompadreom na vlak a ja sam pokucao na vrata župnog dvora crkvice u Slunju gdje sam dobio smještaj u dvorani, nešto kolača i fotku uz intervju bez intervjua koji je bolno opisan ovdje.

Rastoke

Svitanjem sunca pozdravljam Slunj i ne stajući prolazim Plitvička jezera i Krbavsko polje gdje sa vjetrom u leđima iza glasa pjevam „Moj dida i ja“. Ne silazeći sa bicikla klačipenjem na udbinsku akropolu od kojih 6km i 14% nagiba, a u 16 h šljivom iz pljoske nazdravljam tabli Gračaca u kome me čeka zadnja žuja u friđu dućana. Moždane stanice me časte obilnom poplavom serotonina i dobivam snage za uspon preko Velebita.  Savladavam Velebit samo sa stankom za fotografiju a nagrada koja me slijedi je 15 km spusta prema Obrovcu gdje ne puštam ler ispod 50-60km/h. Mijenjam plan i umjesto obalom prema jugu okrećem gore na Zadar gdje doslovce vodim utrku sa burom. Sa današnjih 214km  stižem u Bilotinjak (Nin) na prekrasan zaron sunca u more. Večer provodim u društvu na pješčanoj plaži uz bevandu starog Tončija i zvukove mora i ukulelea, promatrajući potpunu pomrčinu punog mjeseca koja je zbog prolaska sunčevih zraka kroz zemljinu atmosferu dobila efekt crvene boje a trajala je (meni) gotovo čitavu noć.

Preko Velebita..    pogled iza nakon spusta na dvostruku kišnu dugu..  Bilotinjak (Nin)

  

potpuna pomračina Mjeseca 15. lipnja 2011.

Budi me sunce  50m od mora i dan provodim uz knjigu na plaži i surfajući po valovima.

Nakon večere pala je spontana ideja pa smo nabacali par sitnica u torbe, uzeli trećeg i zaputili se na Velebit kroz Malu paklenicu. Cilj nam je bio Sveto brdo 1752mnv, drugi po veličini vrh Velebita. Presahli kanjon Male paklenčice prohodali smo kroz kroz sumrak a čitavim kanjonom su nas okruživali desetci jarko treperećih krijesnica. Prizor je bio prekrasan ali na žalost neuhvatljiv za objektiv fotoaparata. 

Točno u ponoć, u potpunom mraku tri duše sjede na strmoj litici gorostasa. Vrijeme u kojemu je trenutak stao a unutar trenutka vrijeme se kretalo slow motion. Između nas i savršene tišine stao je tek blagi topli povjetarac koji je raznosio tisuće mirisa visina ko zna od kuda i kamo. Nešto se guralo iza stijene preko provalije koja nas je dijelila. Nešto je silom htjelo izaći. I guralo se,  skoro da je krzalo stijenu. Iza samog vrha bijela usijana tepsija počela je polako, pa onda sve brže pokazivati svoje obline da bi okrenula još jedan krug. Veličanstveno! Milijarde tona usijanog kamenja postavilo se između života i beskonačnosti.  Gospodin Lipanj kretao se nečujno svojom neiscrtanom stazom a mi smo iz carstva tišine ušli u carstvo divljine – gustu borovu šumu. Carstvo tisuća mirisa, tisuća očiju,  tisuća boja i samo jedne noći. Krivudali smo visinskom razlikom i osluškivali tisuće života iza ogromnih gustih borovih stupova. Napokon, iza dva sata rastvorili smo vreće za spavanje u  „napuštenoj“ nastambi Ivinih vodica (1250mnv) i uz urnebesno lupanje povampirenih puhova razdraženih mirisima naše hrane, pozaspali omamljeni umorom. 

Novo jutro donijelo je kasno-jesenski ugođaj a travnate obronke okolnih vrhova ovili su sivi gusti oblaci. Jak vjetar razmazivao je kistom u svim smjerovima a tek ponekad bi mu igru pokvarilo blijedo sunce ili pokoja daleka plava nijansa Jadrana. Nakon kraćeg zadržavanja na vjetrovitoj, gotovo najvišoj točki Hrvatske provukli smo se pored minskih polja i kupanje sunca u velikoj bari dočekali na toplom pijesku uz pranje smrdoče ispod pazuha, ritam mora, pivu, ukulele..

Sveto brdo 1752mnv.. drugi po veličini vrh Velebita

...Par jaja na oko sa preprženim špekom, kava, boca vode, zrak u gume i rano jutro na getribi vrtim sve svoje prema jugu. Najsunčaniji sat provodim u Benkovcu u hladovini terase jednog birca uz čevape i novostečenu prijateljicu Mare. Zaobišao sam dugi uspon na Knin i spustio se prema Kistanjama gdje sam i našao kutak za noćni trenutak.

"Srce" NP Krka

Što više napredujem „dolje“ to više znoja i kilograma žive vage ostavljam na usijanom asfaltu. U podne prolazim pored Splita kroz Sinj a predvečer svojih dnevnih 165km završavam sa prekrasnim 14-kilometarnim spustom u Imotski – grad Mercedesa. Stječem mnoga poznanstva, srcu mi dragom  gradiću gdje me, na moje iznenađenje svi znaju: „pa cili grad priča, a ti si onaj ća je doša sa biciklom!“ Noćim u napuštenom vojnom objektu ili ti ga skvotu koji si je prisvojila Udruga mladih Imotski „UMI“ ili ti ga  „YUMA“.

Na najtopliji dan mog putovanja ulice su napuštene, terase pune, nitko niš' ne radi, svi u fjaci a ja uspijevam baciti kamen u Crveno jezero i osvježiti se u ledenom Modrom jezeru. 

cesta na vrhu provalije

Crveno jezero

Crveno jezero je najdublje jezero u Europi i jedno od najdubljih u svijetu a zajedno sa provalijom dubina mu je 528m, odnosno od površine vode do samog dna koje se nalazi 4 metra iznad razine mora dubina doseže 287 m (oscilira 20-ak metara, zavisno od godišnjeg doba). Zbog strmih crvenkastih litica i okruglog oblika jezera postoji i legenda o Gavanovim dvorima prema kojoj su u davnoj prošlosti iznad jezera postojali dvori koji su propali u zemlju te je na tom mjestu nastalo jezero. A tako doista i izgleda. Pošto je naizgled vrlo jednostavno a u praksi gotovo nemoguće baciti kamen u jezero (trik je vjerovatno u kutu bacanja kamena jer sile koje djeluju na visinama iznad jezera privlače kamen kao magnet među stijene), lokalna ekipa dosjetila se pa prodaje turistima kamenje za bacanje po 10 Kn a dnevno zarade i po 500 Kn. Jezero je zbog provalije također dobro poznato i suicidalnom dijelu puka.

Modro jezero dobilo je ime po svojoj boji. Dubina mu za kišnih dana doseže 90 metara ali neprestano oscilira, od 147m kada se prelijevalo (što se više možda nikada neće ponoviti jer su potresom 1942. proširene podzemne pukotine) pa do nerijetkih ljetnih mjeseci kada se na njegovom dnu igra nogomet.

Međugorje 23.06.2011.

U vruće prijepodne prelazim hrvatsku granicu i posljednjih 70-ak kilometara. Na melodije crkvenih zvona, koja ne najavljuju trenutnih 54°C nego podne dana stižem u Međugorje pred crkvu na konačan cilj svoga putovanja! Stigavši, uviđam da sam počašćen biti jedan od 100 000 hodočasnika koji su ovih dana stigli sa svih kontinenata na 30 godišnjicu Gospinih ukazanja. Međugorje - malo zapadno-hercegovačko mjestašce koje godišnje posjeti preko milijun hodočasnika iz cijeloga svijeta kako bi na ovom svetom mjestu pronašli vlastiti mir, utjehu i snagu kroz molitvu i susret sa Bogom i samim sobom.

Još jedan, u duhu velik korak za mene a malen za čovječanstvo.

prikaz rute Varaždin - Međugorje

Međugorje je tih dana posjetilo 100 000 ljudi iz svih kontinenata

Na brdu Križevac

brdo Križevac